Kako te netko može voljeti ili ne zbog jedne točke?

Danima su trajala prepucavanja. Rodilo nas se petero i bilo je vrijeme za odlazak. Stari Krejmer nije mogao s nama puknutih rebara nije se smio micati, bar je tako pričao. Mi smo ostali na milost i nemilost oglasnika. U genima nam je zapisano kako možeš na svakoga naletjet. Skužila sam to od starta i samo sam molila da ne budu varvari.

Zvali su dvoje. Mene su prvo htjeli dvoje. Kako sam se rodila s točkom na dupetu, a to na pasmini moje vrste nije baš poželjno izbjegavali su me u velikom luku. Taj jedan, tek kada se zadubio u moj izgled i promislio o onom što je vidio na internetu, otišao je uz riječi;

– Ma znate, voljeli bismo da je bijela..

Otišli su, kao i da nisu bili. Sigurno imaju malen stan, i malen auto. I malenu onu stvar. Šta će mi takvi ljudi. Danima smo se igrali na tom kamionu, ni Klinac nije bio baš zadovoljan. Jedan od naših je otišao.

IMG_3097.PNG

Lunjo, bio je zgodan, ali malo svojeglav i brzoplet. Jednom smo svi stajali oko lokve i vjetar je nosio list. Svi smo već to vidjeli, ako se i zatrčiš ulovit ćeš ga ali list nije ništa napeto. E, pa taj je list uletio u lokvu, za njim Lunjo, špricnuo, uprljao sve, zabio se u blato s nosom i uhvatio list. Bilo je sjajno gledati to iako je Lunji kasnije bilo dosta neugodno.

Sada nas je bilo četvero i baš smo bili ekipa. Još su me jedni ljudi htjeli vidjeti. Došli su i oduševili se. Bila sam slatka i čupava, ma neodoljiva. Ali nisu me uzeli. Navodno su htjeli kratke noge. I voljeli bi da sam bijela. Nikad kraja. Ovi su mi bili simpatični.

U međuvremenu, u bespućima telefonskih brojeva pojavile su se dvije sestre. Jedna je zvala za drugu, ili druga za prvu, ne znam. Svakako su bile dvije. Iako su se drukčije prezivale. One su bile iz Zagreba, mi iz Osijeka. Trebale su doći u subotu, mene su pripremili, najeli, šetali – ali one nisu došle.

Još sam ostala sa svojima.

Nisu sestre stale samo tako, zvale su i raspitivale se postoji li mogućnost dostave. Silno su me željele zbog jedne stvari. Imala sam točku, nisam bila posve bijela. Sve su one ispričale, i da imaju još jednog psa i mačku tu gdje žive. Umro im je pas koji je imao točku i terijerske krvi. Jedina stvar koja je njima bila važna, osim russellovske krvi, je točka na dupetu.
Učinilo mi se kako se ne radi o normalnim ljudima, ali nisu bili u pitanju ni varvari.

Za par dana stari Krejmer je zvao njih, rekao uplatite polog i Barbi vam stiže.

– Kakva crna Barbi ?! Zvat će se Didi !!

Hm, tako Klinac zove kamion. Di-di.

Tomo me ubacio u kombi, u svoje krilo, a nisu mi dali jesti kako ne bi povraćala. Hm. Ranom zorom krenuli smo iz Osijeka za Veliku Goricu. Stigli smo u subotu ujutro oko 9 sati.

Ove žene koje sam ugledala kada sam stigla počele su plakat. To je trajalo dosta dugo, posebno kada smo sjeli u auto. Opet. Osim toga mučilo me i to ime. Šta fali Barbi?

Dobar dan, ja sam Didi.

IMG_3098.PNG

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s