Lekcija; Treba li nam čvrsta ruka? – ZADOVOLJILA (skoro u minus)

– Prolupat ću od jebenih ukućana. Stvarno nikad nemam mira, drhtavim glasom prozborila mi je Zvonka kad smo stigle na terasu.

– Baba mi je pola sata držala predavanje kako ne trebam mest pod ispod šipka jer je sada sezona opadanja i smeće se stalno skuplja i…Isuse!!!
Ja sam samo izašla na tu jebenu terasu kako bi protegnula noge i maknula se od prokletog posla!

Zvonka mi je  jako draga. Zvonka Radost.

Zvonka sama sebe minimalno voli i danima programira zatvorena u svojoj rozoj sobici. I dan danas ta žena živi u istoj sobi u kojoj je živjela prije dvadeset godina. Veliki starinski bijeli ormari, danas pomalo perverznog sjaja, maleni rozi tepisi, ogledalo i stol za uređivanje. Ma šećer, Zvonka je šećer.

– Kada sam se spustila DSCN4409stepenicama do vrata i htjela pomesti lišće koje je zapelo u kutu, baba se stvorila niotkuda i petnaest me minuta uvjeravala kako sada puše i tu se zahuktava najveći vjetar, jer je u pitanju udubina. Sve u svemu ne bi trebalo sada mest.
Koga boli kurac?! Samo sam htjela pomest, Isuse!!!

Mislim kako je Zvonka uvijek, uz sve mane, bila savršeno dijete. Bila mi je draga prijateljica i što je najvažnije vjeran drug. Kakva god je spačka bila u pitanju, mi smo to nekako sredile. Završila je FER, a od kada je dobila prvu video igru postala je opsjednuta igrama i raznim programima. Uvijek se bavila nekim meni mističnim kul stvarima. Danas ima posao koji voli, programer je (meni još uvijek kul mistično), ali radi po cijele dane. Kako je za posao svejedno gdje se nalazi, zapetljala se u vlastitoj sobi, onoj u kojoj je sve krenulo. Prve jednadžbe, prvi pubertet i okršaji s babom, sve je tu. Tu je i ostalo nezadovoljstvo ukućana, poput zašto si džezvu stavila tu, a ne tu, zašto ne zatvaraš vrata, zašto sjediš na propuhu.
Taj drhtavi glas ljutnje zbog šipka postoji samo zato što je sve još uvijek tu. Najveći je problem što je ona tu.

DSCN4382Popile smo kavu i smijale se. Gledala sam njene damske pokrete i po tko zna koji put se čudila gdje je pošlo krivo. Čuvali su je od svega, išla je u najbolje škole, družila se, imala lijepu sobu, dobre ocjene, slušala starce. Ne uvijek.

Jednom smo se igrali na dvorištu i kako je stalno voljela računati i zbrajati namjerila se na Rubikovu kocku. Kocka je s jedne strane držala most koji smo napravili toga jutra, kako bismo autićima mogli prijeći s jednog nasipa potoka do drugog. Imali smo oko sedam godina. Rubikova kocka nam je bila dosta važna, bila je točne veličine kako nikakva daska ne bi lupkala.

Ali Zvonka je imala druge namjere, već je iz daljine vidjela kako kocka nije posložena kako spada. Zahtjevala je kocku. Naravno nismo joj dali kocku, kad li Zvonku potpuno okrene. Popizdila je skroz. Mali Sven, koji je bio najmanji od svih nas potpuno se prepao, a svi smo joj silno poželjeli dati kocku. Jebeš most. Plakala je i trčala, vrištala po dvorištu dok nije poprimila sasvim crvenu boju.
Njena mama je dotrčala iz hodnika zgrade s pregačom i krpom na ramenu, prestravljena. Kratko je upitala u čemu je stvar, izvukla kocku iz našeg mosta za prijelaz autića i dala je Zvonki u ruke. Zvonka je zašutila, vratila joj se boja u obraze, popela se na stepenice i za desetak minuta posložila kocku. S prozora njihovog stana, točnije iz dnevnog boravka, dubokim je glasom vikao je Zvonkin tata.

– Ženo, kakva to izlaziš?! Ta nismo divljaci, vidjet će te netko!

Sutradan, svima nama s dvorišta, Zvonkina mama je donijela po jednu kocku.
Imali smo ih sedam, previše za most.

Didi neumorno hoda tamo gdje se ja namjerim. Oduševljavala me ta ideja, samo sam to htjela. Kao da imam nekakav poremećaj.

Recimo imam jedan poremećaj koji se aktivira kada nemam dovoljno kalcija. Tako su mi rekli. Sva budem ispunjena nekim ogromnim plikovima, a u licu nateknem i izgledam kao Japanac. Ne mislim sada kako Japanci izgledaju neobično, već kako ja izgledam neobično kada ličim na Japanca. Tada trebam popit kalcij, ili ako sam u visokom stadiju oticanja, dobijem infuziju. To primanje infuzije ostalo mi je u groznom sjećanju.

DSCN4398

Jedne godine, jednu noć, ležala sam na odjelu na Rebru gdje su me kljukali infuzijom, a plikovi spadali. U bolnici te noći, pored mene na krevetu u sobi, ležao je mladić, stariji od mene najviše pet godina. Bio je mršav, ispijen i neprekidno se grčio. Ispred naše prostorije stajala su dva čovjeka u policijskim odijelima i glasno komentirala narkomana i njegovu mamu. Kraj mladića koji se neprestano ispričavao,  sjedila je sitna starica i posve nježno svojim kvrgavim i teško pokretnim rukama milovala mladićevo lice, gledala njegove suzne oči i ljubila kosti upalih obraza. Ljuljajući se na stolici ponavljala je “samo mi budi dobro, samo mi budi dobro”. Izgledalo je kao kakva molitva.
Ne volim bolnice.

Zabrinjava me ponekad što volim Didi koja hoda za mnom. Zašto bi netko volio da netko hoda za njim? U svakom slučaju, ja sam se za nju odlučila – kako bi hodala za mnom, a sada mi je pomalo toga dosta. Inače, ovih sam dana uglavnom sve prilagodila njoj, čak sam i vlastitu seksualnost pripitomila do najnižih granica (ako čuje kakve zvukove Didi urliče, ne cvili, ne plače, ona urliče), a ona se ne odvaja od mene ni kada idem na wc. Ponekad tamo moram biti sama, svašta jedem, svakako zvučim. Njenim naćuljenim ušima i radoznalim očima tamo svakako nije mjesto. Skakanje i lajanje na wc školjku je definitivno nešto što treba eliminirati.

Sažvakala sam većinu online i poneku offline Prvu pomoć za odgoj pasa. Složno, kao kakav zbor, svi tvrde – psu treba čvrsta ruka. Kada pas cvili ti viči Ne. Vičem. Ali ponekad, većinu vremena, Didi ima ljudske osobine, pa čemu dernjava.
Naravno, uozbiljila sam se i u srijedu (mrzim promjene raditi ponedjeljkom) nakon jutarnje kave u wc ušla – SAMA!
Didi je urlikala, skakala, cviljela, probudila čitavu zgradu i na kraju legla. Nakon što sam u wc-u istapkala sve najvažnije portale i vijesti izišla sam pred psa koji leži, onda skače i nenormalno maše repom. Dala sam joj nekakvu suhu salamu iz DM-a. Suhu salamu za pse. Nakon toga, kada ja odem na zahod ona sjedi pred vratim dok ne izađem. Izvrsno, tu definitivno neka lekcija fali.

Ova me smirila. Dakle, kada Didi urliče kao da je kolju, vjerojatno nije ništa, samo se ne slaže sa mojom odlukom. Ova tvrdnja mi se potvrdila dan nakon. Ležala sam na kauču, a ona je kao pobješnjela mini čimpanza skakala oko njega. Na moje uzvike NE! glasno je zavijala i djetinjasto lajala. Kriva sam naravno ja jer sam je već naučila kako je kauč ok buksa, navečer je obavezno tamo ljubim. Ne, jednostavno ne možeš drukčije.
Kako sam s druge strane baš odlučila ja prkositi njoj, ustrajala sam na NE-u i ona se okrenula, pogledala me puna prijekora, i to preko ramena i ušla u boks.

Aha! Mulac!

DSCN4441

Ubila me danas. Osim klasike s loptom, štapom, zecom, vanzemaljcem, čarapama, Besom tu je i ta igračka koju je smislio Cezar, a ponosno konstruirala ja; štap s lastikom na koji sam zavezala svoju staru potkošulju nakon što sam od nje napravila čvorove. Izbezumi se kad po fasadi zagrebem tim štapom uzimajući ga za igru. Skače u vis, radi salto,pada…userem se svaki put. Moram igračku povlačiti po podu, inače se luđakinja izubija.
Tada i ja trčim s tim u krug. Unedogled.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s