Mi smo se vratili s mora!

– Didi ne to, Didi polako, Didi fuj, Snupica, ne!!

Probudila sam se, a još mi to odzvanja u glavi. Nisam još ni sigurna što sve znači, ali čim Namćorasta tako urliče od ranog jutra jasno mi je kako nije najbolja situacija.

Probudila sam se i čula odzvanjanje. Bila sam u svom boksu, u hodniku i čula odzvanjanje urlikanja. A bila je tišina. Takva divna tišina koju nisam čula od zadnjeg jutra koje sam provela ovdje.

– Joj jadni ovi ljudi, komentirao je Stari Susjed, dok smo svi zajedno na moru gledali vijesti. Došao je kod Namćorastih staraca na kavu. Kod staraca od Namčoraste. Snupica je tad bila u kući pa se nismo grizle, lajale i izluđivale svih. Ja sam ležala na ležaljci kraj Namčoraste i slušala priču.

– Jadni ovi ljudi pa tu su generacije ljudi u traumi od tih ratova i bolesti. Kako se ona bolest zove kad patiš od rata?

– PTSP!

Dobacilo je neko dijete. Primijetila sam da je najbolje kada pričaju djeca i starci. Svaka rasprava završi tako da se jedan drugom smiju jer ne znaju neku riječ. Ajme kako volim smijeh!

– E, pa to je grozno. Pa ja ne znam kome trebaju više ti ratovi. Pa to nastaju tisuće ljudi koji imaju psihičkih problema i nekakav PTSP!

Snupica (pas od Namčorastinih mame i tate) je kao luda lajala iz kuće. Kako je Stari Susjed došao, Namčorastini starci su odlučili kako je najbolje Snupici u kući jer u suprotnom bi na terasi mogao biti lom.

 

snup i didi2
Snupica, dok pijemo kavu

 

Inače na moru, kada smo samo mi doma (Namćorasta, Veliki, Namčorastini mama i tata, sestra, šogor, Besa, Snupica i ja) Snupica i ja jurimo po kući i oko nje, lovimo Brava, lopticu, kobasice i štap. Kada meni Brav dospije u zube, sakrijem se u ljetnu kuhinju pod fotelju. Snupica je veća od mene i ne može se zavući ispod, pa legne u sjedoležeći položaj, prednje šape gura ispod fotelje i laje kao navijena!
Ja to najviše volim raditi! Kako sa Namčorastom stalno nekud idem, il me vozi biciklom il me baca u more, ovo mi bude kao kakav odmor. Snupica skače i laje, a ja s Bravom ležim!
Kao svaka bajka i ova je trajala kratko.

– MIRRR!!! Snupica! Didi! Gdje su djeca??!!

Histeričnim je glasom uletio Namćor stariji i uništio cijelu stvar! Snupica je pobjegla u drugi kut ljetne kuhinjice, dok je s terase uletila i Namćorasta. Sagnula se ispod fotelje i potegla me za rep van.

To povlačenje za rep mi je već postalo uobičajeno. Jednom me prilikom ovog ljeta, mog prvog u životu, Namćorasta odvela na kupanje sa sedmero djece! 1,2,3…7!!! Ukratko, bila sam izbezumljena.

Od njih sedmero samo su mi dva bila simpatična. Jedan je imao ogromnu glavu i malo tijelo za dvonošca (mislim kako sam čula kako neko kaže “pustite ga, dijete ima jednu godinu!), a drugi je uzeo frizbi (koji mi je kupila Namćorasta, a koji uopće nisam znala upotrebljavat jer kad bi ga ona bacila, ja ga uopće ne bih mogla podići) i sa njim skakao po cijeloj plaži. Smijao se i vukao frizbi na jednu stranu, ja na drugu. Jurili smo plažom, plićakom, skakali u vodu.

 

IMG_2977
Frizbi je brza ali neobična igračka

Glavonja, ovaj drugi dječak, me stalno vukao za rep. Kad bi me on povukao, ja bih se naglo okrenula, a on bi se počeo čudno glasati i smijati. Iako uopće nije imao zube. To je bilo strašno zabavno!

On je jedini čovjek kojeg sam srela ovo ljeto, a da nema zube. Zapravo, on i još jedan kraj dućana koji je sjedio i pio pivo.

Ljetos smo često prolazili kraj tog dućana kada smo odlazili u Grad. Namćorasta i Veliki bi me zavezali s nekakvom špagom i mi bi krenuli u Grad. Na tom špagu ništa nisam mogla. Nisam se mogla ni pokenjati u miru. Nešto nanjušim, uhvati me, zatrčim se, namjestim se i krenem tiskati. U slučajevima kada bih podigla glavu iznad sebe bi vidjela špag, Velikog i Namčorastu.  Mrzim tako kenjati.
Kasnije sam uvijek gledala u pod, nikad glavu više nisam digla.

DSCN4598
Boks na biciklu! Nekad ako vidim psa, a ne mogu van lajem kao zvijer! Brine me što se nitko ne boji, samo se smiju.

Nekad smo se iz Grada vraćali u gluho doba noći. Grad je uvijek bio krcat ljudima kada bi u njega išli sa Namčorastinom mamom, ali kada sam se vraćala s Velikim i Namčorastom – nigdje nikog! Ni psa! Vraćali smo se u gluho doba noći jer su Veliki i Namćorasta s društvom ispijali flaše i flaše piva. Kada bi nakon toga stigli u park, jurili bi kroz labirint od lavande kao ludi. Prvo bi trčao Veliki, pa ja za njim, pa bi se Namćorasta sa Salamom negdje sakrila i fućkala mi kako bih je pronašla, nju i salamu. Pa smo onda i Namćorasta i Veliki i ja jurili kroz labirinte lavande jedan za drugim. Nakon toga bili bi jako prljavi i zadihani. Veliki i Namćorasta se inače igraju sa mnom, ali nikada ovako. Primijetila sam da su manje ozbiljni kada piju flaše s pivom.
Jedva bi došli do doma nakon toga. Ja bih svaki put zaspala negdje kod stare crkve, na velikom udobnom proplanku. Onda bi me Namćorasta ili Veliki nosili do doma. Uvijek su se prepirali tko će me nositi.

IMG_2902
Bebe spavaju

Nekad, kada bi išli biciklom, je bilo još luđe. Namćorasta na biciklu ima nekakav boks (manji od onog koji imam doma), ubaci me u njega i onda jurimo po svijetu. Kada bih bila umorna, lijepo bi u njemu zaspala, a ovako kada me nose na rukama, nikada se ne naspavam. Najgore mi je što se rano budim. U šest sam na moru, jer Snupica i ja izludimo ukućane. Ovako nas izvedu van i mi jurimo za šišarkama i drugim psima.

Jutros me nitko nije budio i spavala sam u udobnom i mekanom boksu. A kada sam se probudila čula sam odzvanjanje urlikanja, iako je bila takva divna tišina.

Znala sam da smo se vratili s prvog ljetovanja, ali očito imam PTSP.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s