Društvo vs. Jack Russell terijer​ i ja

Zvonka misli kako se zaljubila. Zaljubi se ponekad, jer joj s terase na koju izađe iz roze sobe, pogled puca na glavnu ulicu u gradu. Glavnom ulicom prolaze svi, pa tako i Zvonkine ljubavi. Uvijek kaže kako je sudbina u pogledu i čeka pravi pogled. Teško mi je ponekad sa Zvonkom jer mi se čini kako muku muči problemima koji ne postoje u stvarnosti. Jedna je stvarnost u njenoj glavi, a s druge strane je stvarnost u stvarnosti. Imam isti problem, pa mi je teško još i s njom, da je bar potpuno drukčija od mene.

DSCN4456
Didi i Pegi u hladovini

– Imam osjećaj da me je jučer jedan momak gledao, stajala sam u samom uglu terase i vidjela sam njegov pogled.

– Si sigurna da je gledal u tebe?

Kao i inače postavila sam prilično glupo pitanje, potpuno bez takta, na što je i Zvonka zamucala. Pa očito je gledao u nju. Ne znam zašto nisam malo veći sanjar. Al opet, imam jednog prijatelja sanjara, Mišu, on uvijek nešto sanja. Jednom prilikom ga je uhvatilo kako hoće pješke doći od jednog grada do drugog. Pripremio se krenuo i nakon 6 sati nas svih zvao uplakan. Bole ga noge, sam je, umoran i koji je ovo kurac.

DSCN4803
Pust me oću leć

Tetošili smo ga i bodrili i Mišo je stigao do Grada. Kada je stigao rekao je kako je to bio potpuno besmislen san. Treba mu društvo i smisao.

– Mir prvo moraš pronaći u sebi, lako je otići negdje, opteretiti se poslom ili nekom idejom, ali zapravo si još više nemiran, šokiran je spoznao.
– Trebaš nekako biti zadovoljan i onda to zadovoljstvo širiti, prelazio je kasnije u nove, patetičnije sfere zaključaka.

Zvonka, Didi i ja smo šetale Šumom, Didi je bila divna. Svladale smo osnove zajedničkog preživljavanja. Kako sam se generalno, uz poneki stroži dodatak, odlučila za odgoj bez kazne, džepovi su mi uvijek puni parizera, pačetine i sličnih poslastica. Imamo jednu poslasticu koja je riba umotana u piletinu. Grozno i smrdljivo, Didi tu slasticu proždire.

Povremeno, kako se radi o terijeru s lovačkim sklonostima, nevjerojatnoj brzini i impluzivnosti, Didi ima žute minute. Nisam sigurna u kojim se intervalima pojavljuju i što je okidač, uglavnom, pošizi. Nekad su u pitanju vjeverice u gradskom parku, nekad biciklist, nekad kost koju joj je maznula Besa.

IMG_3139
Marlo i Didi. Marlo je najbolje odgojena Didikina prijateljica. Uz Marlo je odrasla i Besa, a Marlo ih uči kako je imati velikog prijatelja.

Kada Didi ima šiz, ja imam taktiku. Taktiku mi je prenijela ponosna vlasnica jednoipol godišnjeg Parson Jack Russell terijera (malo višlji od Jack Russell terijera, ista ćud) ovog ljeta, koja je istu stvar rješavala tako što bi psa izvrnula.

Što to dođe? Kada mali pas pošizi i krene lajati ili trčati, uhvatiti ga (dobro je primijetiti njegov naum pa prije no krene reagirati) okrenut naopačke (držeći ga za prsa), nagnut se nad njega i vikati NE! Psi ne vole kada se netko nadvije nad njih, okrenu se na leđa i priznaju kako nisu dominantni. Sve knjige uostalom kažu, socijalizirajte psa, strogo branite agresivnost. Logično.

A ako pas još laje i reži, rukom mu stisnuti usta (čeljust) i držati ga u tom položaju dok se ne smiri. Kada bude potpuno miran pustiti ga, reći mu dobar, sjedni i dati nagradu. Nagrada nek bude fina jer je ovo do sada sve bio šok. Poanta je stvoriti psu negativnu asocijaciju na određeno ponašanje, dodatno potencirano sa glasnim i ljutim NE! Kasnije je NE puno efektnije.

FullSizeRender (7)
Didi šizi na papigu.

To ja radim. Usred najpoznatijih šetališta, usred grada, usred gužve, besramno, kada Didi uhvati šiz ja je izvrnem i vičem NE! Svašta mi znaju vikati. Od – kad si ti živčana i pas ti je živčan! do – mlada damo prijaviti ću vas prijateljima životinja!!!

Ne dam se ponukati! Biti uporna! Didi biti mirna, a ja uporna!

– Pa ja sam bila na terasi, a on je gledao u mom smjeru, Zvonka je prekinula groznu tišinu i zamišljeno prepričavala tih par sekundi, dok smo birale najzabačenije puteljke koji postoje u Šumi, i bježale od mojih pitanja. Volimo se gubiti.

– Imala sam onaj glupi šlafrok kaj nosim ujutro po kući. Ne znam zašto, ali baš sam ga te večeri obukla i on me je vidio u njemu. Tko zna možda je gledao šlafrok, ne mene i poslije mu se smijao.

Nije mi više bilo jasno uopće o čemu priča i bilo mi je krivo što sam takva. Neko sam vrijeme pokušavala stvoriti mišljenje o Zvonki, tipu koji hoda po ulici i šlafroku, kako su li povezani, ali nikako nije išlo. Didi je za to vrijeme trčala na sve strane, njuškala i skakala. Kada smo u Šumi, daleko od ceste i ljudi, na skrivenim puteljcima, volim je pustiti s lajne, potpuno se izludira. Jack Russell se jednostavno ne može šetati u gradskom parku na lajni, nema smisla. Trčanje po parku na lajni je već ok.

U daljini je Didi ugledala mamu i dijete. Privikavam je na djecu i njihove nagle pokrete, i voli se igrati s njima, trčati i ljubiti ih. Ima divne djece. I roditelja.

Ima roditelja koji stanu s malim djetetom, a ja s Didi. Roditelji polako djetetu sugeriraju kako maziti psa, kako mu dati keks, a ja sa strane bodrim Didi i nastojim djetetu i njoj susret ostaviti u najljepšem sjećanju. Ako dijete ili Didi pretjeraju, mi “veliki” odreagiramo. Pa svi su bića, moraju se priviknuti jedni na druge, tek su par mjeseci/godina u ovom surovom svijetu. Obično nakon takvih zaustavljanja svi odemo zadovoljni, roditelji viču hvala vam, hvala vam, ja njima hvala vama, hvala vama!

Neka čudna zahvalna subkultura.

 

DSCN4906.JPG
Didi šizi na patke.

 

Ova, upravo viđena Mama je pričala na mobitel, a dijete je trčalo u krug. Didi na trčanje reagira trčanjem i dok sam ja razmišljala o tom što Zvonka želi kazati Didi je već bila na pola puta do djeteta uz VISOKI C lavež BEZ STAJANJA, u trku, ponašanje karakteristično upravo za terijere.

Pojurila sam za njom, uhvatila i okrenula je na leđa! Ovaj put sam imala ogromnu sreću. Trzala se kao kakva divlja živina, režala, lajala. Uporno sam je držala, nagnuta nad njom vikala NE! Smirila se, sjela i dobila nagradu.

Već smo imali publiku u okolici koja se uspjela podijeliti. Pojavivši se skokom, jedni su se križali sukladno religiji, drugi su vikali BRAVO!, treći recitirali zakone koji propisuju povodac za pse u gradskim parkovima. Ja sam se znojila i crvenila, Didi počela štucat, Mama nije ispuštala mobitel, a dijete kao ludo plakalo, urlikalo, mahalo rukama. Ne znam što je to bilo, ja sam vidjela samoću. Mama je na mobitel neumorno nekome prepričavala frendicu koja je glupa. Samo usput, ispričavajući se ovom nekom na telefonu, dok dijete urliče, meni je uspjela prozboriti;

– Možete molim vas vezati psa, dijete se jako boji, te nastavila u istom žaru s opisima kolegičine gluposti.

 

DSCN4940.JPG
Isusati ko su ovi.

 

Strašno mi smeta kada je Didi u šizu, voljela bih je naučiti ignorirati trolove u obliku ovakve djece i Mama, voljela bih kada bi njušila kornjače recimo. Dijete ima dvije godine, a mene je nakon Didi uhvatio šiz. To dijete je divlje, i nikog nije briga. U mene i izvrnutu Didi su svi buljili, a ovo dijete se krevelji na sav glas i nikom ništa. Mama će za par minuta početi ogovarati i mene, a dijete će se valjda samo smiriti. Još smo u Šumi, nismo u Parku!

Tako bih voljela kada bismo Didi i ja lakše izbjegavale trolove. Prolazili smo polako spornu lokaciju, Didi je u ponosnom stavu patuljka odgalopirala na pristojnoj udaljenosti od djeteta, a ja sam u crvenilu ignorirala poglede i djetetovo ponašanje. Baš kao i svi ostali.

Samoća izgleda grozno, stvarnost iz glave još groznije, pogotovo kada se susreće sa stvarnom stvarnosti. Bilo mi je tako žao što dijete na kraju nije pomazilo Didi i što Didi nije pomazila dijete, i što Mama potrebnu energiju troši kako troši. Valjda je takva stvarnost.

 

DSCN4946
Ja pošizim ja pošizim ja pošizim!

 

Didi je nakon desetak metara počela povremeno prigušeno wuf-at. Puhnula sam i pomislila, ah i to je nešto.

– Ma ne znam, možda sam zabrijala, možda uopće nije gledao u mene.Sada će zima, voljela bih imati nekoga,  sama sam, zaključila je tužno Zvonka. Lijevom rukom je čupkala grmlje koje je raslo uz stazu. Iako je bilo puno koprive gledala sam je šutke i nadala se kako neće baš u koprivu. Tužna je, zaslužuje čupkati grm, dok hoda parkom. I stvarno zaslužuje da je taj kreten gleda u šlafroku. Čudna je stvarnost.

Didi i ja od idućeg tjedna krećemo na Tečaj odgoja i socijalizacije. Očito je kako nam treba. Tečaj Mir u sebi još nismo pronašle.

 

DSCN4859
I moj brat terijer također. Zec i Didi, ne pada im na pamet igra u vrtu.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s