Ćevap svakako vraća vjeru u ljude!

Penjali smo se po nekakvom užarenom kamenjaru na vrh svijeta, ako mene pitate. Za vikend smo stigli na Otok kod Namćorastinih mame i tate. Dahtala sam kao luda dok sam trčala za pticama i slijedila neku potpuno novu stvar, novog oblika, u mom godinu dana starom životu. Povremeno su puteljci kojima smo hodali bili prekriveni malim lopticama. Negdje su bile jedna, dvije, tri, a negdje cijela hrpa! Mirisalo je kao ono mjesto gdje Namćorasta izbaci travu koju pokosi u Vrtu. Izgledao je baš zabavno, ali Namćorasta je cijelo vrijeme na mene vikala.

– Pusti ovčji drek! Pusti ptice!

Penjanje na kamenito brdo i rupa u koju možeš past

Ovo Pusti! mi je potpuno jasno, to mi isto viče kada se navlačimo s Igračkom po vrtu ili štapom u šumi, i kad moram izbaciti iz usta mrtvog vrapca ili miša. Nekada ga u šetnji jedva napokon nađem (samo ću napomenuti kako se ozbiljno namučim u potrazi za mrtvacima, jednom sam izgrebala cijeli trbuh), onda ga moram ispljunut. U svakom slučaju Namćorasta baš ne voli kada jurim za nečim sa strane, iako je meni to najzabavnije na svijetu. Malo se ljuti, ali ja nakon jurnjave budem uz nju i dobijem Mirišljavu.

 

Kamenita Tereziijana

Bilo je lijepo, to je nekakvo veliko brdo, cijelo je od kamenja. Mi obično kada šetamo, šetamo uglavnom po travi ili dračama, ovo je bio kamen na kamenu! Zapravo, jednom smo hodali nekom starom Terezijanskom cestom na kojoj me Namćorasta stalno zaustavljala i gledala mi noge. Ta cesta je tek sva od kamenja. Kad Namćorasta kaže Čekaj ja moram postati kip. Onda bi mi dala Mirišljavu i pregledala noge.

To Čekaj! je meni dosta velika muka. Uvijek mi to kaže kada bi ja sve samo ne čekala. Kada idemo na Igralište gdje preskačem prepreke i trčim kroz tunel, ona me posjedne ispred toga svega i kaže mi Čekaj i mrtva hladna ode od mene s lopticom. Meni tada bude najgore u životu. Moram sjediti, a cijela se tresem, tamo daleko od mene su i Namćorasta, loptica, tunel i jurnjava. Tada samo čekam da mi Namćorasta kaže Ajde! Ako se slučajno pomaknem prije no što kaže Ajde, dođe vikati na mene i ne dobijem Mirišljavu. Tako jedva, na jedvite jade, sjedim.

Dosta smo se zabavili Veliki, Namćorasta i ja na tom brdu. Veliki nije vikao i stalno mi je davao vodu. Nedavno je Namćorasta svima, ne znam zašto, zabranila Mirišljavu – ne smiju mi je davati. Tako mi on stalno daje vodu. Vidjeli smo neke neobične pse, velike i male, Veliki i Namćorasta kažu da su to ovce i magarac. Nisam smjela lajati, probala sam par puta, ali je Namćorasta poludjela i zatvorila mi rukom gubicu. Ništa nisam smjela, morala sam sjediti pored nje i preko ograde gledati te čudne pse.

Čekam, a tamo su svi!

Sve bilo neobično. Ograda rastegnuta ispred tih pasa, branila mi je njušenje, pa sam samo sjedila. Dok sam gledala jednog velikog psa, svakakve su mi se misli sjatile u glavu. Skok? Provući se? Izgledalo je nemoguće. Ostala sam sjediti i razmišljati. Prošlo mi je kroz glavu; dolje niže na brdu, na malenom obiteljskom imanju u predivnoj hladovini, trčkaraju nekakvi maleni psi s dvije noge, čak sam vidjela slomljenu dasku na ogradi, tamo mogu uskočiti i ponjušiti njih. Bila bi blizu Namćoraste, jer je ograda odmah uz put i mislim da ne bi trebalo biti problema.

Na vrhu brda smo pojeli dušnik. Ja sam jela dušnik, a Veliki i Namćorasta nešto u foliji. Poslije su njih dvoje sjedili i gledali more, a ja sam njušila i nekad išla do Velikog i njegovog toplog krila, tamo me uvijek mazi. Mazila sam se i razmišljala o onom dvorištu s dvonožnim psima.

Neobični Veliki psi čudnog glasa.

Namćorasta i Veliki su opet pričali kako sam divan pas. I jesam, lijepo sam sjedila s njima i gledala more. Nekada s njima u dnevnom boravku tako gledam televizor. Posebno ako je na njemu drugi pas i laje. Njušim televizor i čujem psa, ali ništa – NI ŠTA!
Veliki i Namćorasta imaju neke čudne stvari kojima se smiju, koje pričaju, a nemaju ni okusa ni mirisa. Ja sam prilično skeptična prema takvim stvarima. Jednom prilikom smo po mraku šetali kraj kolodvora i vidjela sam nešto što izgleda kao čovjek, a nema ni okusa ni mirisa. Lajala sam jako, htjela sam spasiti Velikog i Namćorastu, činilo mi se kako oni nisu zamijetili to čudno i pomalo strašno stvorenje. Lajala sam i otimala se na špagu kojim me Namčorasta veže kad šetamo po gradu i skoro sam skočila na tu stvar kad me je Namćorasta zahvatila i okrenula na leđa vičući.

 

Divan, divan pas!

– Dosta, Dosta Didi! Dosta!! Ne!

Morala sam prestati lajati, a to ni ne mogu kada me tako nezgodno okrene na leđa! Držala me dok se nisam smirila, a onda sam ispred tog stvorenja morala sjediti i šutjeti. Za to vrijeme Namćorasta me je šopala Mirišljavom. Mmmmmm bila je tako fina, uopće više nisam htjela lajati glasno, iako moram priznati još me ta stvar ljutila. Dok sam sjedila Namćorasta nije stala pričati.

– Dobra cura, mirna cura, to je samo hidrant, pumpa za vodu. Mirna cura dobra cura, ima toga po gradu.

Ona nekada sto stvari kaže, ne znam što točno priča, ali već zbog načina kako nešto kaže ja znam je li dobro ili loše. Ovdje sam znala – dobra cura, mirna cura. Kada to kaže ja sjedim i dobijem Mirišljavu!

Spuštanje s kamenitog brda prošlo je sasvim u redu. Kada smo se vraćali uglavnom nam je bila hladovina, a u tom upeklom kamenjaru našli smo i izvor vode. Obožavam se kupati, posebno kada mi Namćorasta baca štap. Nekad skočim u vodu, a da ona ni ne baci štap. Tada se jako smije! Obožavam to raditi, sve volim više raditi kada se smije!
Sreli smo i jednog planinara, stranca koji je obožavao terijere, kako kaže Veliki. Kada sam ga ugledala, imao je neki čudan šešir (zapravo, takav sličan ima i Tetak) lajala sam kao luda. Prva sam ga vidjela i morala sam upozoriti čopor! Namćorasta je opet na mene počela vikati!

Po štap idem sto puta!

– Dosta Didi Dosta!

Stranac je mahao šeširom i vikao.

– Ic okej! Ic okej! Aj lov terijer!

Namćorasta je viknula planinaru – Haj! i počela trčati kao luda. Kada tako počne trčati ja sve ostavim i krenem juriti za njom. To bude tako zabavno!

Dalje po putu nije bilo ništa neuobičajeno, bilo je dosta onih malih loptica po podu koje su mirisale na provarenu travu i ja sam uživala, nisam jela, samo sam njušila.

Odjednom zrakom mi je dotutnjao onaj miris tako znan! Iza one razbijene ograde su mali dvonožni psi! Kada nisam mogla doći do onih gore, idem vidjeti ove! Nisam previše gledala Velikog i Namćorastu, oni su opet pričali kako znaju, i tek bi povremeno gledali gdje sam ja. Kada smo stigli do razbijenog dijela ograde brzo sam uskočila unutra i pojurila prema desetak dvonožnih pasa!
Tako je bilo zabavno, morala sam preskočiti ogradu i pažljivo zaobići nekakvo nazubljeno deblo, preskočiti travnjak i stigla sam do dvonožaca! Kada su me vidjeli, mali dvonošci su počeli juriti kao ludi, a jedan bijeli mi je posebno zapeo za oko!

Namćorasta je pogledala preko ograde i vidjela me kako jurim za dvonošcima. Počela je urlikati toliko glasno, u jednom trenutku sam čula samo zavijanje.

– Kokoši! Didi pusti Kokoši! Tu dođi, Didi pusti kokoši!!! Jebemti Diiidiii pusti kokoši!!!!

Veliki je vidio što se dešava i brzo preskočio ogradu i počeo trčati za mnom i dvonošcima, bilo je urnebesno zabavno! Vikao je – Didi dođi Didi! Stani Didi!

Dok sam jurila za bijelim dvonošcem ništa nisam čula, a silno sam ga htjela uloviti! Krajičkom oka vidjela sam Namćorastu i Velikog u trku, ali učinilo mi se kako i oni hoće do dvonožaca. Uhvatila sam bijelog dvonošca i osjetila neku čudnu dlaku u ustima. Takvu nema ni Besa, ni Dia, ni Snupica, ni Marlo, a ni mačka Ozi, zapravo. Zagrizla sam dvonošca, onako kako zagrizem i Namćorastin rukav kad se igramo, ali mi je dvonožac šmugnuo iz zagriza i ostala sam samo s njegovom čudnom bijelom velikom dlakom u ustima. Tada je do mene došao glas Namćoraste – Tu dođi Didi, tu dođi!!! Nije bila onako vesela kao inače. Ostavila sam dvonošce i brzo pojurila Namćorastoj! Prošla sam pored Velikog koji je jurio travnjakom, i ako mogu primijetiti učinio mi se dosta zabrinut i blijed, kao onaj dan nakon što je slavio 15 godina mature, kada je cijeli dan ležao, a ja sam ga ljubila. Ali morala sam do Namčoraste. Jurila sam prema njoj i vidjela je napokon iza grmlja. I ona je izgledala dosta zabrinuto i mahala je rukom, kao onda kad sam se poslije prvog maja u uvaljala u kakicu nekog čovjeka, tamo iza drveta.

– Je l’ to ona ima kokošje perje u ustima?!! – vikala je Namćorasta, – je l’ ona upravo zaklala kokoš???!! uspaničeno je vikala Namćorasta na mene i Velikog.

– Nije, nema krvi samo perje, vikao je Veliki.

Kada sam napokon stigla do svoje Namćoraste postalo je grozno. Uhvatila me je čvrsto za vrat i vikala – Ne to! Ne to! Ruka joj je poletjela kraj mog repa, gdje me obično mazi i ljubi i govori – guza moja, mala moja guza. E baš me tu dva puta opalila onako kako zamahne kad ona i Veliki igraju onu igru na stolu s reketima i onim malim plastičnim lopticama koje brzo lete, a ne smijem ih grist. Bam ,Bam!

– Ne to Didi Ne to! Sram te bilo! Zločesta! Divljakuša! Pizdek! Ne to! Ne to! Vikala je kao luda bez prestanka! Ne to! Ne to! od svega mi je samo to odzvanjalo!

Moja mala slatka guza i neobičan pas.

– E sad ćeš mi biti uz jebenu nogu divljak jedan! Vikala je Namćorasta na mene.

– Pa je l’ ubila koga? histerično je Namćorasta upitala Velikog – je l’ ima ljudi oko te kuće?

Veliki je napravio krug i provukao se u šumarak do dvonožaca. Vratio se i rekao da nema ni ljudi, ni mrtvih kokoši.

– Ništa, bježmo! rekla je Namćorasta i svezala me na onaj špag za šetnje po gradu. Do Namćorastinih mame i tate sam morala hodati uz Namćorastinu nogu, a kada bi slučajno htjela ponjušiti nešto sa strane ona bi me povukla i vikala.

Uz Didi! Uz!

Takvi ljuti smo došli. Namćorastina mama zabrinuto je primijetila kako nešto ne štima. Namćorasta joj je kroz zube samo procviljela;

– Ako te slučajno sutra u gradu zaustave i kažu ti plati pile, ti molim te plati pile bez ikakvih pitanja.

Namćorastina mama se kroz smijeh složila, ništa nije pitala.

Nakon tog događaja malo sam se bojala Namćoraste. Kada bi rekla Ne! i kada je ljuta odmah je poslušam. Stvarno me je nakon onih dvonožaca prepala. Jedno vrijeme kad mi je govorila Dođi, bojala sam se doći do nje po Mirišljavu. Ali davala mi je još više Mirišljave, jednom čak i ćevap!

Uh nakon ćevapa, sve sam zaboravila.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s