Najgora horor priča svih vremena! Napustili su me!

Besa i ja smo skakale Vrtom. Ona je veliki Pas, samo dok joj tri puta skočim do nosa, koji obožavam liznut, pošteno se rastegnem i zadišem. Posljednjih nekoliko dana stalno je padala kiša, trava u Vrtu je narasla visoko i sakrila sve puteljke kojima smo hodali, osim kada je bio bijeli snijeg. Tada smo jurili kao ludi, ništa nam nije smetalo, i nikad nismo bili žedni!

Besa i ja na bijelom snijegu.

– Fuj to Didi, ajmo čikito, di je loptica?

U zarasloj travi zapletu se svakakve bube zunzare, kako ih Namćorasta zove, a te bube zunzare ne smijem loviti. One se namjerno sakriju, zuje i pomiču travku, a Namćorasta poludi ako ih krenem njušiti ili loviti ustima. Urliče Fuj to! i pred nosom mi maše Mirišljavom ili lopticom, uvijek moram ostaviti ta zabavna stvorenja.
Jednom prilikom uhvatila sam jednu bubu zunzaru u usta, malo me bocnula i brzo sam zacviljela! Namćorasta je poludjela i vikala Fuj to! Fuj to! Rastezala mi je usta, na jednu pa drugu stranu, u sve strane, strpala me u auto i odvela tamo gdje ti zabiju pikicu.

– Malo je nateklo, nije alergična, opustite se, ako bude problema tu smo. Znaju te tamo i izvagati. Danas imam 5.4 kile, imala sam 2.5 prvi put.

Namćorasta nekada toliko poludi na bubu zunzaru, skoči na nju i viče. Neke se izvuku, neke ne.

– Glupa osa! Makni se! Iš!

U Vrtu je povremeno Tetka vukla igračku po podu, a ja sam je pokušavala ugristi i oteti. Oni su čudni kad vuku tu igračku, malo se ljute, malo se smiju!

– Pusti grablje! Biži mala! Ma jesi normalna??

Dok oni viču i smiju se, ja lajem i skačem, namještam se u napad, napadam, nije me briga! Vikanje i smijanje! To je zapravo ništa! Besa je sjedila u hladovini i dahtala, Pas bi rekao kako smo upravo stigle s trčanja. Ali nismo, nekoliko smo puta trčale za lopticom i jurile po Vrtu gore-dolje, ali brzo je sjela i počela dahtat! Mogle smo još bar dva puta po loptu ako mene pitate!

Besa leži i dahće.

– Ništa, idem sada, vi sve pripremite i normalno se ponašajte kada dođemo!

Tetka je ostavila zabavnu igračku i s ključevima (ti ključevi uvijek negdje vise i ljuljaju se, a ako skočiš na njih nitko nije zadovoljan) izjurila kroz vrata i otišla, ostavila nas svih, i Besu i Ozi, Tetka, Velikog, Namćorastu i mene malu.

Od kako sam stigla prošle godine Namćorastoj, kada prolazim kroz ta ista vrata, ona kaže Vrata! Onda moram sjest i čekati nju, koja prva izlazi! Pih! Ali dobijem puno Mirišljave, tako ipak ne jurim kroz vrata. Tetka nije takva, ona je baš izjurila, onako kako se ne smije. Ako hoćete iskreno, nikada nisam vidjela nekoga od njih kako sjedne na vratima, pa tako nije ni ovaj put Tetka.

Besa i ja smo se malo naljutile što je otišla, brzo smo se zalijepile na ogradu i lajale bez prestanka, kao da nas sami vrazi gone. Namćorasta je poludjela! Uvijek poludi kada lajemo na ogradi. Kada mi počnemo skakati ili lajati ona trči prema nama i viče.

– Di mi je čekić i poklopac, di mi je čekić i poklopac?!

Dok ona to viče Besa i ja trčimo uzduž ograde i lajemo na sve što se miče. Kada se ništa ne miče, mi lajemo i na to! Bude baš zabavno! Besa je puno veća od mene i dok trči, skačem joj za vrat i grizem joj brkove! Toliko se umorim, dobro mi dođe kada dotrči Namćorasta i opali štapom koji ima na kraju željeznu kocku po onom željeznom. U takvom sličnom željeznom Veliki peče pile i krumpir, pa ja dobijem malo pileta.

Čekić i poklopac, sličnu stvar koristi i Namčorastin Veliki Cezar.

Kada Namćorasta opali jednim željezom o drugo, to meni jako zazvoni i odmah prestanem lajati! Zapravo, kada je vidim s tim i čujem Dosta! otrčim po lopticu ili štap i to joj donesem! Odmah bude zadovoljna i skače sa mnom ili joj idem kroz noge!

Besa isto trči s nama, a jednom je prilikom i ona pokušala Namćorastoj proći kroz noge, kadli su se splele, a Besa se u zadnji čas izmakla. Namćorasta se spremala leći na nju! Ovako je legla na pod.

Vrt mi je izgledao poznato, tu sam stigla prošle godine, baš u proljeće i bilo je ovakvih žutih cvjetova, zelene trave i puno igračaka. Tu je bila i Besa, a mene malu su mazili i svima sam bila na prvom mjestu. Čak i Besi! Povremeno u Vrt doleti Bijeli leptir, prema njemu se svi uvijek čudno ponašaju.

– Došla je Viva, evo Vivice!

Ništa ne smijem učiniti tom leptiru, nisam ga nikad uspjela ni ponjušiti! A Tetka, Tetak, Veliki i Namćorasta kažu kako je taj leptir Pas koji je prije živio tu. Ne znam, obično kada šetamo šumom Namćorasta kaže evo ide Pas, ajmo igra! Ali taj Pas nije kao ovaj.

Taj leptir je jedan od rijetkih Pasa koje pustim na miru. Svakog moram njuškati, a ako ga ne ponjušim lajem! Namćorasta uvijek poludi i moram se smiriti kako bi dobila Mirišljavu. Tako mi sve otima, sve manje lajem na pse, nekad se ljutim samo u bradu.

Lajem u bradu na ogradi.

Tetka ima auto kojem je puknuo auspuh, tako kaže Tetak, pa mi zadnje vrijeme točno znamo kad ona dođe i ode. Auto i Tetka (bar nam se to tako tada činilo) su dobrundali, a Besa i ja smo brzo otrčale do ograde. Nismo uspjele zalajati jer je Namćorasta doletjela sa Štapom od željeza I Željeznim poklopcem za pile koje ja jedem, vičući

Mir, Mir! Mir u kući ovoj!

Tada mi samo mašemo repom i cmoljimo.

Ali tada, sve se promijenilo. Taj trenutak i zrak je mirisao drugačije. U zraku sam osjetila promjenu, nisam se bojala, ali se osjetilo kako postoji još netko osim mene male, malog slatkog terijera.

Tetka nije bila sama. Uz Tetku je netko dahtao, a ona je vikala na njega.

– Polako Dia, polako!

Otključala je vrata, a osim nje kroz vrata je dojurio Pas! Crni Pas! Poludjela sam! Taj je Pas počeo trčati na sve strane, njušio i ljubio Besu! I Besa je ljubila Psa! Nisam to mogla gledati! Nisam! Lajala sam i branila čopor od te zdepaste crne nemani koja je i mene pokušala polizati! Nisam dala, lajala sam i skakala i htjela sam je zaskočiti! Samo što sam se naslonila na stražnje noge, a prednje pripremila za napad, Namćorasta je opet dobila žutu minutu, uhvatila me i okrenula na leđa i zvjerski vikala!

– Dosta Didi! Dosta Didika! Dobra budi! Mir!

– Smiri se Didi. Reci joj nek se smiri! Dia se boji! vikala je Tetka.

Srce mi je kucalo, nosnice se širile, a grkljan vibrirao. Naopako sam vidjela to Pasje stvorenje, ne znam je li imalo pola godine! Tresla sam se dok me Namćorasta držala za prsa i ovaj put bez vikanja gledala u oči.

– Smiri se Didika, došao nam je novi Pas.

Dia Pas, gleda te oko.

Pas. Progutala sam knedlu i još uvijek grčila prednje nogice. Namćorasta me neumorno gledala, a njena mirnoća me izludjela. Kako može biti tako mirna! Zašto nitko ne viče?! Pa došao je Pas i divlja u našem Vrtu! Halo! Namćorasta me i dalje gledala, a s glupim savjetom Smiri se Didika dozvolila mi je stajanje na nogama. Po bradi su znali kako nisam baš zadovoljna, ali morala sam se smiriti i ponašati se kao u Šumi kada vidimo Psa.

– Ekipa, ovo je Dia! Kod nas je na socijalizaciji, a možda će nekada u životu pomoći nekom, kome treba recimo skinuti čarape, ugasiti svjetlo ili otvoriti vešmašinu. U svakom slučaju s nama se mora priviknuti na ljude, pse, tramvaje, grad, djecu, patke i slično!

Besa, Psi i ja u Šumi na Proplanku

Dia, Dia, Dia…Ay Dios Mio! Dia je oko nas skakala i trčala, krenula je prema Vrtu i njuškala svaki kamenčić i travku. Nije mi se to svidjelo, ali iznad mene je bila Namćorasta, nisam smjela lajati, ma ništa. Malo mi je izletjelo kroz bradu, već tada je Namćorasta ludila.

Besa je krenula za Diom i nakon nekog vremena, njih dvije su Vrtom skakale kao cjeloživotni znanci! Ništa mi se to nije sviđalo, odlučila sam krenuti i ja!

Skočila sam Diji na nos, kao što ga Besi liznem, ona je prvo zastala, spustila se na prednje šape i krenula juriti iza mene jureće! Jurile smo preko brdašca s jagodama, oko paradajza, kroz cvijeće, preko balvana, jurile smo kao što jurim sa Psima u Šumi, kao što jurim s Besom tri kruga. Dia je jurila sedmi, osmi krug! Crna zdepasta neman mi se na moje potpuno iznenađenje sviđa! Ovako nitko ne juri sa mnom! Na Dijinom licu vidjela sam oduševljenje, protrčala je pored mene i uzela moj štap! Jurila sam za njom i mojim štapom dok konačno obje nismo legle na pod i izbacile jezike na zrak. Ja sam legla pored Namćoraste, a Dia je legla kraj nas, pod hoteziju (tako zovu taj ogroman cvijet, gdje se svi volimo zavalit).

– Ajme kako je slatka, vikala je Namćorasta, ajme Dođi lipa Dođi, smijala se i zvala Diu.

Oh što je ovo, od umora i dahtanja ovaj čas nisam mogla ni pomisliti na ustajanje i lajanje, ali što je ovo?!

– Di si trapavac, vikao je Veliki, otišao do crne nemani i mazio je kako mene mazi, mene malu!

Naposljetku, od silne ljutnje i nemoći sam odlučila okrenuti glavu! Nakon nekog vremena, iz daljine sam vidjela kako Dia pije vodu iz moje i Besine zdjelice. Dobro i drugi Psi piju tu vodu kada dođu kod nas, ali ovo mi se ništa ne sviđa. Tko je Dijin čopor? S kim je ona došla? Možda trebam zalajati na nju. Od umora i dahtanja ništa mi se nije dalo, ipak sam opustila tijelo i naslonila glavu na pod. Trava je ugodna i lijepo mi hladi tijelo.

– Dia ne Gore, vikala je Tetka i trčala za Diom dok su se svi smijali.

Gore?! Gore je MOJA zdjelica!!!

Besa, Dia i ja kod Tetke.
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s