Više cvijeća manje smeća!

Kada stignemo na jezero najviše volim skakati po drveću! Obično je drveće u Šumi i kada Namćorasta kaže Krug! i zamahne rukom moram napraviti brzi krug oko drveta. Danima i mjesecima me je to učila, a kada smo bili tek na početku, vraški smo se znali posvađati. Ne volim se ni prisjećati!

U tom jezeru, na koje nekad idemo, nekad ne, (obično ne idemo kada su u blizini čuvari u odjelima – oni ti po ljudskom zakonu mogu uzeti toliko novaca, koliko za cijelu godinu mi pojedemo Mirišljave i ćevapa), nalazi se šumsko drveće, koje zapravo u jezeru pluta. Kada ono pluta, ja obožavam skakati po njemu!

Po ovoj paklenoj vrućini meni je najdraže jezero. Nakon plivanja obožavam juriti šumom i valjati se po zemlji! Namćorasta kaže kako me uhvati ludilo! Jurim, skačem, rastežem se! Volim kada me oštra trava češka po trbuhu i prsima i onda se metrima vučem po njoj!

Jednom smo na puteljku pored trave pronašli hrpu predivnih smeđih smotuljaka. Namćorasta inače poludi kada vidimo takve smeđe smotuljke općenito, posebno ako im se krenem približavati, a ja se osobno samo volim malo namazati s njima. Nakon kupanja, to je totalna uživancija! Stvarno, to je nešto posebno! Nikad u Šumi nisam našla baš tako nešto fino za mazanje, čak te velike smotuljke volim i malo gricnuti!

– Didi Ne! To je drek od konja! Govno fuj!

Ovaj put je Namćorasta odlučila kako moram sjesti pored smotuljaka, nisam smjela njuškati, a ona mi je dala puno Mirišljave! Nisam ih smjela ni pipnuti, slikali smo se i otišli.

Pravim se kako ničeg nema i gledam zamišljeno u daljinu, za potrebe slikanja.

Jednom, ne tako davno, u šetnji sam usputno njuškala sam rub jezera. Voda je bila duboka, a obala prilično strma i nepregledna. Tada me više nisu zanimali biciklisti i trkači (Namćorasta kaže kako sam ja odrastao pas i s vremenom sam se uozbiljila, ne skroz, ali jesam), a posebno su me počeli zanimati štapovi koji su u vodi.

Nekada ih stotine pluta jezerom, a kada ih ugledam bez previše rasprave moram uletjeti u jezero i uhvatiti bar jedan! Osim kada je jezero zaleđeno, onda svi hodamo po njemu i gledamo zamrznute štapove.

Kada smo ove zime svi bili na jezeru, Besa, Tetka, Tetak, Veliki, Namćorasta i ja, hodali smo po njemu i uživali skližući se. Na jezeru su bili i drugi psi i njihovi ljudi! U čoporima smo se smijali, mazili i zabavljali! Ponekad, osim nas koji smo na ledu vikali od veselja, i na obali su se nalazili ljudi, ali oni su opasno vikali.

Besa, Tetak, Tetka i mala ja na zaleđenom jezeru.

– Niste normalni! Mičite se s tog leda! Propast ćete!

– Alo! Želite li ubiti pse! Neodgovorni ste!

Kad bi se ti ljudi derali, mi bi morali pobjeći s jezera i leda. To je uvijek bilo dosadno, a poslije bi Namćorasta dugo pričala.

– Pa koga vraga moraju ti ljudi urlikati. Što ih briga što mi radimo! A i mi smo krelci, odmah smo se pokupili!

Ja nikada ne volim otići sa smrznutog jezera pa mi Namćorasta za vrat stavi Špag za Grad i povuče me. Ona isto nekada kaže kako je jezero zimi opasno i možemo se svi ucmekati. Zato i stoje zabrane pored smrznutog jezera.

-Ma, ove zabrane su govno fuj! – obično kaže Namćorasta i onda stvarno moramo otići s jezera.

Ove tete, baš kao ni zamrznutog jezera, nema ljeti.

Ljeti je drukčije, po jezeru ne mogu hodati (iako Namćorasta kaže kako postoji netko tko može i to). Dok smo učili plivati ona je uvijek vikala.

– Didi plivaj, nisi Isus!

Tako sam ja počela plivati u jezeru, ali volim ući u njega tamo gdje je lijep prilaz, ako je prilaz strm, obično upadnem u jezero. Toliko ga njuškam i glavu guram u njega, težina tijela mi se prebaci na prednje nogice, one na strmini klize i ja frknem u jezero samo tako! Kada sam tako  njuškala na strmom dijelu u potrazi za štapom, upala sam naglavačke i zaronila u njega skroz dolje do kornjača! Voda mi je bila u nosu, a prednjim sam šapicama mahala kao da kopam najveći krtičnjak na svijetu!

Silno sam se prepala, a kao iz bunara (ono što imamo u Vrtu, a iz toga Namćorasta, Tetak i Tetka zalijevaju Povrće – vrt u koji mi psi ne smijemo doći) čula sam Namćorastu.

– Didi tu sam! Sve je dobro! Plivaj! Didi!

Voda mi je ulazila u oči, nos, usta…dok sam panično lupala rukama po površini, snimila sam i drvo koje pluta. Uvijek sam bila spretna, i nikada mi nije problem bio preskočiti neku prepreku ili doskočiti na nju. Kako je Obala bila daleko, odlučila sam se malo spasiti s plutajućim drvom pa sam brzo plivala prema njemu! Uhvatila sam se kandžama i spretno popela, tad sam poželjela vidjeti Namćorastu. Ona je na Obali mahala rukama i vikala, a onda je počela skidati onu torbicu oko pasa gdje drži Mirišljavu. Otpustila je kopču, čini mi se ne dovoljno dobro, i skočila u Jezero!

Obično nikada ne skače u Jezero, osim kad smo na Moru, ali ovaj put se odvažila! Dok je bila u skoku, kopča torbice gdje je moja Mirišljava, zapela joj je za hlače i granu, Namćorasta se trznula i odletjela ravno na deblo na koje sam se svim mukama uspela i spasila! Čulo se buć i bač i drvo je puklo, a ja sam opet zaronila duboko do kornjača! Ovaj put je Namćorasta bila u blizini i brzo sam osjetila njene ruke pod mojim, izronila sam iz vode, a Namćorasta me do Obale ljubila!

– Mala moja guza! Skoro se utopila! Jadna moja Didika! Mali pas!

Iako me zapravo uopće nije trebalo spašavati, Namćorasta je bila presretna što me spasila i stalno me ljubila i dala mi puno Mirišljave! Kad je prestala, poželjela sam opet upasti u jezero!

Kornjača i ja, ali na travi. Namćorasta me tek uči snimati vodenim aparatom pod vodom.

Kada smo se vraćali s jezera puno mi je bilo ugodnije. U njemu se baš osvježim i onda mogu juriti do mile volje i preskočiti svako deblo! Trčim svakom psu i lajem na svih nek krenu u igru! Taj dan baš i nije bilo puno ljudi u Šumi, ni u parku pa mi je bilo malo dosadno. Namćorasta mi tada nije htjela bacati štap, bila je dosta zamišljena, pa sam samo hodala i njuškala. Kada smo došli do onog dijela gdje se račvaju putevi na donjem putu sam vidjela čovjeka s nečim čudnim na trbuhu. Odjurila sam prema njemu i na pristojnoj udaljenosti (bilo me je strah, čekala sam da se malo Namćorasta približi) lajala na njega i na tu čudnu stvar na trbuhu.

– Mirna Didi! To je tata i dijete! Mir! Zločesta! Uz!

Čula sam Namćorastu, ali ovaj tip mi je vraški bio sumnjiv.  Lajala sam na njega i skakala, baš me naljutio! Tip je izvadio nešto iz džepa i stavio mi tu stvar blizu očiju.

-Pošpricat ću ga! Ovo je sprej za obranu! Hoćete da ga pošpricam?!

Namćorasa je trčala s brda prema nama i vikala na mene. Kada je čula što joj čovjek govori, na moje apsolutno iznenađenje rekla je -Pošpricajte! I čovjek se prilično iznenadio, i malo primaknuo sebi tu čudnu stvar kojom me je htio pošpricati. Malo sam se prepala i još uvijek lajući krenula Namćorastoj.

-Niste normalni! Kakav vam je to pas! Morate ga držati na lajni! To je opasan pas!

-S čim ste to htjeli pošpricati pesa, je li to voda? Pomalo blijedog izraza lica prozborila je Namćorasta dok me vezala na onaj špag za Grad.

-To je suzavac! Sprej za samoobranu!

-Đizs koristite sprej za obranu kada pas od pet kila laje na vas! I to u Šumi! Pa di ćete čuti lavež ako ne u Šumi?! Mislila sam da je to voda! Vodu nekada koriste za smirenje pasa!

-Ja sam s malim djetetom, moram ga čuvati!

Ja sam lajala kao luda, iako sam bila zavezana za špag za Grad. Namćorasta me je povukla dalje na tom špagu i vikala je na mene.

-Mir Didi! Ne to! Trol! To je drek od čovjeka! Fuj to! Ovaj, Ne to!

Opet takvi ljuti, otišli smo iz Šume u Vrt.

Kad smo ljuti prosvjedujemo i povremeno ne lajemo.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s